Kad u Srbiji pobediš bez partije, postaješ meta i vlasti i opozicije. Ko se ne uklapa u matricu poslušnosti, biva isključen, smenjen ili medijski ignorisan.
„U Srbiji, gde se uspeh često meri dužinom partijskog staža, a ne rezultatima rada, gotovo je neobično videti čoveka koji napreduje bez stranačke zaštite. Još neobičnije – nekoga ko ostaje dosledan, ne duguje nikome funkciju i ne pristaje da bude ničiji dug. U vremenu kada se kičma lakše savija nego što se ispravlja, pojavio se primer koji podseća da postoje i drugi putevi – teži, ali čistiji. Isključivan i progonjen od različitih stranaka, Jolović je postao simbol otpora stranačkom monopolu i dokaz da je moguće ‘raditi po svom’ uprkos pritiscima.
Još u vreme Saveza komunista traženo je njegovo isključenje, ali ga je javnost podržavala jer je, kako su mnogi govorili, ‘radio kako misli, a ne po diktatu’. Kasnije, kao član SPS-a, iako je tajnim glasanjem izabran u Glavni odbor, isključen je jer je na neposrednim izborima za predsednika opštine Lučani 2004. izašao pod svojim imenom, a ne kao stranački kandidat.
Slično se ponovilo i kasnije. U SNS-u nije prihvatao logiku podobnosti i pokoravanja. ‘Ne trpe jake lokalne lidere koji misle svojom glavom, već traže poslušnike’, kaže on, opisujući način delovanja velikih stranaka.
Slobodan Jolović je jedan od retkih koji je uspeo da pređe tu razliku. Nije imao stranačku podršku, ali je imao rezultate – vidljiv rad u lokalnoj zajednici, konkretne projekte koji koriste ljudima i reputaciju čoveka koji ispunjava ono što obeća.
Put nije bio lak. Svakodnevno je suočavan sa pritiscima, ogovaranjima i pokušajima da bude sveden na ‘ono što jeste po stranačkoj knjižici’. Mnogi bi u takvim uslovima poklekli, ali njegova kičma nije popustila – ostala je uspravna, utemeljena na radu i ličnom integritetu.
Ovaj primer ruši dugogodišnji mit da je stranačka knjižica uslov uspeha. Pokazuje da je moguće ostvariti rezultate i van partijskih mreža – ali samo ako čovek ima disciplinu, viziju i snagu da odoli svim palanačkim podmetanjima.
U zemlji gde partijske centrale određuju ko će voditi opštinu, školu ili čak prodavati karte na parkingu, primer Slobodana Jolovića ruši uverenje da bez stranačke knjižice nema uspeha. Pokazuje da se može i bez partije – ali samo ako čovek ima šta da pokaže, ako mu je rad jači od veze, a kičma od interesa. U vremenu kada su mnogi spremni da se saviju da bi napredovali, najviše vredi onaj koji ume da stoji uspravno“, navodi se u saopštenju Narodnog pokreta za razvoj Dragačeva.


