Namirnice biljnog porekla u organskoj proizvodnji su dobijene uzgojem na dekontaminiranom tlu, nisu prskane i tretirane opasnim supstancama, dok su životinjski proizvodi bez hormona rasta i brojnih dodatnih sredstava koja su osvedočeno štetna po ljudsko zdravlje.
Iz upravo navedenih razloga, ali i mnogih drugih, potražnja za organskom hranom raste, i u Srbiji, i u regionu, i u svetu. Domaći poljoprivrednici imaju mogućnost da iskoriste potencijal – od 5.8 miliona hektara obradivog zemljišta pod organskim usevima je tek neznatna površina.
U prilog tvrdnji o velikoj potražnji za organskom hranom govore i uvećani podsticaji koji su i ove godine dodeljivani poljoprivrednicima. Vlada je nudila podsticaje za organsku biljnu proizvodnju, koji su uvećani za 250% u odnosu na osnovne podsticaje i iznose: 6.000 rsd po hektaru za osnovne podsticaje u biljnoj proizvodnji i 2.000 rsd po hektaru za regres za đubrivo, gorivo i seme, tako da podsticaji za organsku proizvodnju u 2022. godini iznose ukupno 28.000 rsd/ha, umesto 26.000 rsd/ha, koliko su iznosili u 2021. i 2020. godini.
Kako poljoprivrednici mogu otpočeti organsku proizvodnju?
Organsku proizvodnju u Srbiji regulišu tri pravna akta:
- Zakon o organskoj proizvodnji;
- Pravilnik o kontroli i sertifikaciji u organskoj proizvodnji i metodama organske proizvodnje;
- Pravilnik o dokumentaciji koja se dostavlja ovlašćenoj kontrolnoj organizaciji radi izdavanja potvrde, kao i o uslovima i načinu prodaje organskih proizvoda.
Nakon što se poljoprivredni proizvođači upoznaju sa odrednicama ovih zakona i pravilnika stupaju u kontakt sa kontrolnom organizacijom koja je nadležna za njihovo područje. Nakon podnošenje dokumentacije i provere, gazdinstvo se registruje kao organski proizvođač i može otpočeti sa uzgojem.
Ako je zemljište kontaminirano, proizvođač će morati da pričeka godinu do tri, zavisno od biljne vrste koju želi da uzgaja, da se zemljište očisti od toksina i postane pogodno za organski uzgoj.
U organskoj proizvodnji ništa nije prepušteno slučaju – nakon provere kvaliteta zemljišta, ako je odobrena setva seje se određeno seme, a ne bilo koje. Zemlja se đubri samo dozvoljenim preparatima i organskim đubrivima. Zaštita bilja takođe. Nije svejedno čak ni kojom se mehanizacijom obrađuje zemljište – ona mora biti namenjena isključivo organskoj proizvodnji. Ne sme se mešati nijedan element organske i tradicionalne proizvodnje, kako krajnji proizvodi ne bi bili kontaminirani. To se odnosi i na pakovanje, skladištenje i distribuciju organske hrane.
Tek kada su svi uslovi u potpunosti ispunjeni, proizvod može nositi oznaku organskog sertifikata.
Kako se pakuju organski proizvodi?
Kao što smo spomenuli, pakovanje je regulisano zakonskim aktima o organkoj proizvodnji. Organske proizvode pakuju mašine za pakovanje u džakove, ali te mašine se ne koriste za pakovanje tradicionalno dobijenih žitarica, voća i povrća. Ukoliko je planirano da se koriste naizmenično, nakon svakog pakovanja „običnih“ proizvoda moraju proći detaljno čišćenje i sterilizaciju (što je takođe definisano pravilnikom), pre upotrebe na organskim proizvodima.
Pakerica ubrzava i pojednostavljuje proces pakovanja. Zavisno od obima proizvodnje može pakovati i do 800 vreća na sat. Vreće su dobro zatvorene industrijskim koncem, kako organska hrana ne bi bila kontaminirana uticajima iz spoljne sredine. Vreće u koje se organski proizvodi pakuju mogu biti napravljene od tkanine (uglavnom juta), papira (natron) ili plastike (PP ili PE), zavisno od vrste organskog proizvoda i načina skladištenja.
Organski proizvodi se ne mešaju ni u skladištima. Moraju biti pohranjeni odvojeno, a ako su u istom skladištu i organski i tradicionalno dobijeni plodovi između njih mora postojati jasna barijera, kako se ne bi međusobno mešali.
Šta se od organske hrane u Srbiji najčešće uzgaja?
U Srbiji se gaje organske žitarice, industrijsko i krmno bilje, ali i voće, povrće i začinsko bilje. Od žitarica najčešće se gaje kukuruz i pšenica, iako su traženi i ječam, ovas i raž. Potraga za otkupom na svetskom tržištu je takođe najveća kada je reč o pšenici i kukuruzu. Od industrijskog bilja najviše se uzgajaju suncokret i soja, a od krmnog lucerka.
Od organskog voća postoji veliki broj zasada stabala jabuke i šljive, a sve je traženije i bobičasto voće – jagode, maline i borovnice. Od povrća se podjednako traži lisnato zeleno, kao i korenasto povrće, ali i grašak i druge leguminoze. Začinsko bilje se najčešće uzgaja za izvoz, a najviše je origana, nane, majčine dušice i bosiljka.
Površina pod voćnjacima i povrtnjacima je tek neznatna u poređenju sa žitaricama.
Da li se organska proizvodnja isplati?
Potražnja za organskim proizvodima je sve veća, a cene su neuporedive sa cenama klasično uzgojenih plodova – često su i do 4-5x veče. Od ukupne količine organski uzgojene hrane procenjuje se da samo 1% završava na pijacama širom zemlje, dok ostatak otkupljuje EU, što je zlatna šansa za sve domaće poljoprivrednike.
Istina, oko organske proizvodnje se mora pomučiti i slediti prilično rigorozna pravila, ali plodovi rada i truda su toga vredni. Pod organskim usevima je samo 24.000 hektara obradive površine, od 5.8 miliona, koliko Srbija broji, zato iskoristite priliku za organsku proizvodnju dok je vreme i na tržištu ponudite robu koja je tražena i deficitarna – sertifikovanu organsku hranu.
