Znakovi u ponašanju dece uvek postoje, samo je potrebno da ih neko prepozna, objašnjava Arsenijević, dodajući da je važno na vreme to učiniti kako bi se izbegli nesrećni slučajevi koji su se desili u Srbiji prethodne sedmice.
„Maloletnici imaju tu razvojnu dimenziju koja podrazumeva emocionalnu i socijalnu nestabilnost i nezrelost, i što neki poremećaji u ponašanju koji se kod njih javljaju u toj dobi nisu patologija, ali ukoliko dugo traju oni postaju patologija. Mi imamo slučajeve u našem društvu da se deca hapse i privode posle nekih 100 napravljenih krivičnih dela, a da društvo ne reaguje na vreme. A to je vreliki problem. Jako je važno da se na vreme prepozna, jer ako poremećaj u ponašanju dugo traje on poprima neke dimenzije i strukturu koja se kasnije jako teško može menjati“, kaže Arsenijević.
U tom prepoznavanju, porodica igra ključnu ulogu, tvrdi sagovornik Markera.
„Roditelji koji vode računa o deci dobro znaju da prate svaki treptaj deteta, njegovo raspoloženje, verbalne i neverbalne sadržaje koje dete šalje. Ovde imamo situaciju da je porodica zatajila i teško je govoriti o ovom slučaju jer ja nemam kompletnu sliku i podatke, ali je izvesno da postoji taj problem bliskosti distance u porodici“, kaže on.
Objašnjava da je u slučaju masovnog ubistva u OŠ „Vladislav Ribnikar“, pored porodice, zatajila i škola.
„Meni je veći problem što je ovde pored porodice zatajila i škola, i ono što bi trebalo jeste da se pojavi škola kao institucija koja bi morala da postavi granice deci koja donose neke modele koje su naučili u porodici, posebno ako su te porodice disfunkcionalne. Mi imamo ovde slučaj da ih škola nije prepoznala i nije odreagovala kako treba“, navodi Arsenijevieć.
Na pitanje šta možemo dalje da uradimo da se slične stvari ne bi ponavljale, Arsenijević odgovara da nema brzih rešenja.
„Možda je najbrže rešenje da se vrati dostojanstvo i autoritet obrazovnom sistemu, školi kao instituciji i profesorima. Da se oni ne bore za svoje plate, koje su mizerne, na ulici, i za svoj položaj na ulici i da ne pokazuju nemoć prema vlastima u tom smislu, zato što to deca gledaju“, dodaje.
Govoreći o prisustvu školskih policajaca u školama i prognozama da će to u najvećoj meri smanjiti nasilje, Arsenijević kaže da je to neutemeljeno.
„Policija se sada gura u posao koji je prevencija. Policija je represivni organ. Ne umanjujem preventivni značaj krivično-pravne represije, ali prevencija podrazumeva da bude mnogo kvalitetnih preventivnih programa koje realizuju stručnjaci. Prevencija je uvek vezana za kadrovske kapacitete i vezana je za bazu znanja. Kod nas najpre ne postoje kadrovski kapaciteti. Prevencija je već dugo kod nas nešto o čemu se mnogo priča, a samo je jedan ideal i nije društvena realnost“, kaže sagovornik Markera.
Arsenijević izdvaja i tri nivoa preventive.
„Država mora da vrati i popravi položaj i autioritet nastavnika. Druga stvar je da mora da se uspostave mehanizmi za rano prepoznavanje problema, jer onda je mnogo lakše intervenisati. Treća stvar su različiti preventivni programi. Prevencija mora da postane realnost, mora da je bude u školama, a za sve ovo je potrebno vreme“, zaključuje Arsenijević.
