Značaj zaštićenih područja je odavno prepoznat u globalnim politikama, međutim, Srbija ima samo 7% teritorije pod zaštitom, iako se Međunarodnom konvencijom o zaštiti biodiverziteta obavezala da će do 2020. godine povećati na 17%.
Uništavanje prirodnih resursa i uzurpacija javnih prostora su postali pravilo u odnosu vlasti prema javnom dobru. Izgradnja građevinskih objekata na najvrednijim prirodnim staništima, promena rečnih tokova, seča šuma… nije razvoj, već uništavanje brojnih potencijala za održivi razvoj. Najveći problem leži u tome što institucije koje bi trebalo da brane zaštićena područja, zapravo štite privatne interese i takozvane investicije.
Brojni su primeri širom Srbije, ali naš fokus ovoga puta je na tri zaštićena područja u zapadnoj Srbiji kojima su zbog neodgovornih lokalnih politika, ali i nesavesnih građana, narušeni prirodni resursi. To su: Specijalni rezervat prirode „Uvac“, Nacionalni park „Tara“ i Predeo izuzetnih odlika „Ovčarsko-kablarska klisura“.
Ključna poruka treće epizode „Srbija na zapadu“ je da nam pravo na zdravu i očuvanu životnu sredinu, nažalost, neće omogućiti država, već se moramo izboriti sami.
