Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije samoubistvo predstavlja drugi vodeći uzrok smrti u populaciji od 15-24 godine. Broj pokušaja suicida je mnogo veći u odnosu na izvršene suicide. Procene su da je stopa pokušaja suicida čak 100-200 puta do veća, dok se pojava samopovređivanja ili suicidalnih razmišljanja javlja još učestalije. Procene su da 6-13% mladih pokuša suicid za vreme adolescencije.
Devojke 3 puta češće pokušavaju, a mladići 3 puta češće uspevaju da ostvare suicide. Stopa suicida raste kod dečaka u poslednjih 20 godina. Specifičnosti koje su karakteristične za suicid kod mladih jesu lakoća sa kojom se odličuju na ovaj autodestruktivni akt, raznolikost sredstava koja se koriste u autodestruktivne svrhe (fizička, hemijska, psihološka, ponašajna…), impulsivnost i repetitivnost. Po većini istraživanja pokušaj suicida adolescenata ponavlja se u 30-50% slučajeva u narednih 8-12 meseci.
Samoubistva dece mlađe od 12 godina su retka zbog kognitivne nezrelosti – u tom uzrastu deca ne mogu da osmisle suicidni akt kao akt uništenja soptvenog života. Na uzrastu od 12 -14 godina ostvarena samoubistva su retka, ali raste broj pokušaja. Broj pokušaja samoubistava i ostvarenih samoubistava međutim naglo raste posle 15. godine i uslovljen je, između ostalog, nezrelim psihičkim „aparatom“ i specifičnim odnosom adolescenta prema smrti. Na racionalnom nivou adolescent zna da je smrt definitivno i neprolazno stanje, ali u stanjima jakih emocija (tuga, bol, stid, bes, beznadežnost) i intenzivnog trpljenja, pod dejstvom psihoaktivnih supstanci ili kroz sanjarenje, adolescenti relativizuju pojam smrti. Suicid možemo sagledati kao „akt protiv trpljenja, a ne života“. To je takođe akt protiv „osećanja infantilne pasivnosti“ i akt protiv osećanja zavisnosti od roditelja, te suicidni pokušaj daje „paradoksalan i tragičan osećaj aktivnosti i vladanja sobom“.
Znakovi na koje treba obratiti pažnju ukoliko ste roditelj adolescenta:
- povlačenje u sebe;
- otvoreno govore da planiraju da se ubiju, imaju već formirane ideje o tome kako da izvrše samoubistvo; govore kako završavaju poslove iza sebe i sl.;
- pričaju da se osećaju izolovano i usamljeno;
- govore o sopstvenoj neuspešnosti, beskorisnosti, potištenosti, beznađu i gubitku samopoštovanja;
- stalno se zadržavaju na problemima za koja ne postoje rešenja;
- govore da su izgubili veru i nadu;
- menjaju svoje životne navike i dnevnu rutinu;
- govore o besmislu života;
- često plaču;
- govore o osećaju praznine;
- nemaju planove za budućnost;
- izgledaju drugačije (gube u telesnoj tećini, ne vode računa o fizičkom izgledu, ličnoj higijeni).
Neki od ovih znakova karakteristični su za adolescentsko doba generalno (posebno promene raspoloženja), ali udruživanje faktora rizika i znakova upozorenja svakako dovodi do povećanog suicidnog rizika.
Protektivni faktori su faktori koji mogu da umanje suicidni rizik i deluju zaštitno. Njihovo identifikovanje je važno u procesu procene suicidnog rizika, jer mogu da osnaže mehanizme prevladavanja (načini na koji se nosimo sa životnim poteškoćama) i razviju psihološku otpornost.
Međutim, ne treba da ih koristimo kao faktore koji minimiziraju rizik, već u procesu pružanja podrške. To su:
- psihološka otpornost, zdravi mehanizmi suočavanja sa problemima, samopouzdanje, samopoštovanje;
- planovi i ciljevi za budućnost;
- mreža podrške;
- doživljaj prihvaćenosti;
- kulturne i duhovne vrednosti;
- dostupnost stručnjaka;
- nedostupnost sredstava kojima se može oduzeti život (kod impulsivnih adolescenata pre svega lekovi i oružje).
Prevencija suicida kod mladih zahteva sveobuhvatne strategije koje uključuju obrazovanje, podršku i razgovor. Evo nekoliko ključnih tačaka o prevenciji suicida među mladima:
Edukacija o mentalnom zdravlju: Prvi korak u prevenciji suicida je prosvećivanje o mentalnoj higijeni. Mladi trebaju da razumeju sebe, svoja osećanja i ponašanje, šta su mentalni poremećaji, kako ih prepoznati i gde potražiti pomoć. Ovo obrazovanje može se integrisati u školski kurikulum i dostupno je putem javnih kampanja kao npr. Unicef-ova „Kako si, ali stvarno?“.
Rano prepoznavanje simptoma: Roditelji, nastavnici i vršnjaci trebaju biti obučeni za prepoznavanje znakova depresije, anksioznosti i drugih mentalnih problema. Rano prepoznavanje i pravovremeno reagovanje može sprečiti pogoršanje stanja.
Destigmatizacija: Stigmatizacija oko mentalnih poremećaja često sprečava mlade da traže pomoć. Kampanje i edukacija mogu doprineti smanjenju stigme i osnažiti mlade da otvoreno razgovaraju o svojim problemima.
Dostupnost profesionalne pomoći: Važno je da mladi znaju gde da potraže pomoć ako je potrebno. Povećana dostupnost školskih psihologa, telefonskih linija za pomoć i psihijatrijske podrške može biti ključna. Jedan od vidova podrške su i besplatne konsultacije na DokTok platformi sa licenciranim stručnjacima koji se bave mentalnim zdravljem.
Bezbednost na internetu: Internet i društvene mreže mogu biti „mač sa dve oštrice“. Mladi trebaju biti obrazovani o štetnom uticaju onlajn sadržaja i mogućnostima za cyberbullying. Takođe, važno je da imaju pristup resursima za onlajn podršku.
Podsticanje inicijativa za samopomoć i podrška vršnjaka: Mladi trebaju biti podstaknuti da razvijaju strategije za upravljanje stresom, kao što su meditacija, vežbanje i druženje. Pozitivne navike mogu pomoći u jačanju mentalnog zdravlja. Programi podrške vršnjaka, gde se mladi obučavaju kako da pomognu svojim prijateljima, mogu imati značajan uticaj.
Roditeljska podrška: Roditelji igraju ključnu ulogu u prevenciji suicida kod mladih. Otvoren razgovor i podrška od strane roditelja mogu biti od presudnog značaja za mlade koji se suočavaju sa mentalnim izazovima.

Šta ne treba roditelji da rade?
- ne treba izbegavati razgovor o samoubistvu (zabluda je da na taj način nekome dajemo „ideju“);
- ne treba pretpostaviti da dete nije ozbiljno u nameri, jer samo razgovara o tome;
- ne govoriti detetu da je „šašavo“ i da postoji mnogo razloga da se živi, da sve ima i sve mu je pruženo;
- ne treba nabacivati detetu osećanje krivice govoreći da će svima upropastiti život ako se ubije (cilj je da mu pomognete, a ne da produbljujete patnju);
- ne treba predstavljati traženje stručne pomoći kao kaznu („ti si za lečenje“, „Hoćeš u Lazu?!“ i sl.).
Šta je preporučljivo raditi?
- biti pristupačan i otvoren za komunikaciju bez osude;
- znati kojim institucijama se možete obratiti u kriznim momentima;
- voditi računa i o svojim emocijama, i tražiti pomoć i za sebe;
- svaki razgovor o suicidu shvatiti ozbiljno;
- postavljati direktno pitanja u vezi sa tim („Da li razmišljaš o tome da se ubiješ?“);
- ukloniti pristup smrtonosnim sredstvima (posebno lekovima i oružju);
- potražiti pomoć stručnjaka bez odlaganja (bolje je da paničite bez razloga, nego da bude kasno).
SOS telefon za sprečavanje samoubistva koji radi 24 sata je 011/7777-000. Na ovaj broj se javljaju stručnjaci, lekari Klinike za psihijatrijske bolesti „Dr Laza Lazarević“.
Centra „Srce“ od 14 do 23 časa na broj telefona 0800/300-303 ili mejl vanja@centarsrce.org.
Prevencija suicida kod mladih zahteva zajednički napor svih društvenih segmenata – porodice, škole, zdravstvenih službi i zajednice. Osvešćivanje problema, edukacija i podrška ključni su koraci u osnaživanju mladih da se suoče sa mentalnim izazovima i izgrade stabilniju budućnost.
Ukoliko želite da razgovarate na ovu ili neku drugu temu, DokTok stručnjaci su dostupni za konsultacije i psihološku podršku svakog dana u nedelji. Preuzmite DokTok aplikaciju sa #Google Play ili #App Store i zakažite svoju video konsultaciju već danas.
