„Zoran je bio pošten i vredan momak, jedan od onih ljudi za koje se stavlja ruka u vatru.“
Tako stoji u novinskom izveštaju povodom samoubistva jednog čestitog, a obeđenog mladića. Njegove komšije i suseljani ni u jednom trenutku nisu posumnjali u Zoranovu nevinost. Svi su bili spremni da stave ruku u vatru za njega – toliko su mu verovali i bili sigurni u njegovo poštenje i ispravnost. Istraga o ovom tragičnom slučaju je obavljena, ali se mi time, naravno, nećemo baviti. Bavićemo se svojim istraživanjem da bismo odgovorili na pitanje zašto se u ovakvim i sličnim slučajevima kaže staviti (dati ili metnuti) ruku u vatru (za koga) i kako je uopšte nastao taj izraz, koji znači:
„čvrsto verovati u nekoga, u nečiju nevinost; jamčiti za koga“ i sl.
Pošto taj izraz postoji u više jezika, a ne samo u našem (npr. u francuskom: mettre sa main au feu), njegov nastanak, sigurno, ima širu pozadinu i dublje društvene korene. Reći ćemo o tome nekoliko reči.
U srednjem veku, a i ranije – u robovlasničkom društvu, postojao je tzv. božiji sud ili ordalije. To je bio veoma čest, ali krajnje iracionalan (izvanrazumski) način utvrđivanja nečije krivice. Zasnivao se na uverenju da će neka viša sila, ili sam Bog, presuditi da li je neko kriv ili nije. Sam postupak sastojao se u tome da osumnjičena osoba iz vatre ili, češće, iz uzavrele vode golim rukama izvadi komad usijanog železa (maziju), pa ako je kriv, verovalo se, opržiće se, a ako nije, ostaće nepovređen, ili će mu rane brzo zarasti. Prema tome je onda donošena i sudska presuda. Postojao je i običaj da se osumnjičeni baci u vodu kako bi se videlo hoće li isplivati ili neće, pa se prema tome sudilo da li je nevin ili kriv. Vađenje mazije iz vatre, ili iz vrele vode, ipak je bio mnogo češći postupak tzv. „božjeg suda“.
U Dušanovom zakonu iz XIV stoleća (član 150) bilo je propisano da lica koja su osumnjičena za neko nedelo, za koja je određeno da se pravdaju po „božjem sudu“, imaju da uzmu usijani komad železa „u vrateh crkovnih ot ognja i da ga postave na svetoj trapeze“.
Običaj vađenja mazije zadržao se u našim krajevima do XVIII i početka XIX stoleća. Tako Vuk Karadžić u Srpskom rječniku (1818) beleži:
„U Srbiji i sad kašto vade maziju, t.j. kad nakakvoga čoveka reku da je što ukrao, a on se odgovara da nije, onda uzvare pun kazan (ili veliki kotao) vode, pa u onu vrelu vodu metnu komad vruća usijala gvožđa (ili kamen), a onaj na koga vele da je ukrao, zasuče rukave, pa objema rukama izvadi ono gvožđe iz vode. Ako on ne bude ukrao ono što na njega govore, neće se ožeći ni malo, ako li bude ukrao, izgoreće mu ruke (ja ne znam ni jednoga koji je vadio maziju da se nije ožegao, a znam dvojicu što su im ruke izgorele: Pantu Stameniću iz Jadra iz sela Tršića, i Mitru Tufekčiji izRađevine iz sela Mojkovića).“
Da je „božji sud“ u nas ponegde primenjivan čak i polovinom prošlog stoleća svedoči nam Valtazar Bogišić u svom Zborniku sadašnjih pravnih običaja u Južnih Slovena (knjiga I, Zagreb 1874). On prenosi kazivanje vojvode Luke Vukalovića, u Odesi 1872.
„Mazije sada nema“ – pričao mu je vojvoda Luka – „ali je bila u običaju prije 15-20 godina (dakle, oko 1850 – M. Š.). To je bivalo vako: Uzmu koto vode, postave na oganj te uzavre. Kad je u prvome ključu, tada zakunu vodu nebom, zemljom i svetijem Jovanom da stane, tj. da ne ključa. Tad bace u koto klip gvožđa ili mazije te okrivljenik mora zahvatiti s obje ruke i izvaditi sa dna kotla maziju. Ako je prav, kažu, neće se opariti nego samo ako je kriv. Ali ipak dosta puta kad vide da on već hoće da zamoči ruke, a nisu se ni najmanje oparile, dakako da su oni bili proglašeni pravima. Najviše se te vrsti dokaza upotrebljavalo kad je ko kakvu ženu razglasio da je nevjerna, pa je trebalo, ako je htjela da se oslobodi podozrenja, da se podvrgne tome ispitu.“
Nesretne žene! Kako su sve u prošlosti morale dokazivati svoju nevinost!