Pre nekog vremena, jedan mladi klijent je došao sa rečenicom da je o svom problemu razgovarao sa ChatGPT-jem i da mu je to mnogo pomoglo, te da misli da ima više koristi od veštačke inteligencije nego od „živih“.
Ova izjava izazvala je moju iskrenu zainteresovanost. Kao osoba u četrdesetim, koristim nove tehnologije, ali sa izvesnim kašnjenjem i ograničenom investiranošću. Pogledam sadržaje na društvenim mrežama, kroz svoj posao primećujem i suptilne i manje suptilne promene kod mladih, pročitam poneki članak o psihološkim efektima AI i projekcijama koje se najavljuju. Ipak, prvi susret sa mladim bićem koje je tako jasno suprotstavilo mehanički i živi kontakt u potpunosti je zaokupio moju pažnju i promišljanje.
Nakon nekog zajednički provedenog vremena, sa radoznalošću sam ga pitala kako se oseća ovde i sada sa mnom, i šta dobija iz našeg kontakta. Klijent nije mogao da odredi svoje senzacije ni osećanja – ne samo po ovom, već ni po drugim pitanjima. Nije znao, ali je ipak ostao.
Imala sam utisak da, gotovo poput mašine, korača kroz život bez mogućnosti da oseti svoju kožu, dah, otkucaje srca, drugog u zagrljaju, ono intuitivno u razmeni. Pomislila sam kako je možda i prirodno da tako desenzitizovan traži nešto slično sebi – nešto što nema senzacije.
Ostali smo zajedno u radu na povećanju doživljaja sebe, svog tela i sopstvenih senzacija. I, kako to često biva, život se u njemu polako budio.
Posle dužeg vremena naišla sam na članak sa pitanjem postavljenim veštačkoj inteligenciji: Šta bi radila kada bi bila čovek? Sa iznenađenjem sam upijala odgovore – osećala bi kišu na koži, ukuse hrane, zagrlila bi nekog da oseti dodir i razmenu energije, zaljubila se, slušala prirodu i tišinu bez analize, plakala i dozvolila sebi da se makar jednom „raspadne“.
Setila sam se svog klijenta i sličnosti između njegovog puta ka doživljaju živosti i ovih odgovora. Setila sam se i kako je tražio povezivanje i savet o tome kako da se oseća manje umrtvljenim – od nečega neživog.
Fascinantno je da AI „želi“ ono što je čoveku dato samim rođenjem, dok se čovek u svojoj otuđenosti toga lako odriče, zaboravlja ili dopušta da te „sitnice“ koje život znače prve stradaju i postanu nedosežne u patnji.
Potencijal veštačke inteligencije mi je često zastrašujući, ali istovremeno vidim da joj čovek još uvek sam određuje svrhu u svom životu. Ne vidim ništa loše u preporuci, savetu sagledanom iz više izvora ili pokušaju da se olakša trenutna patnja. Ipak, čovek je pre svega društveno biće.
Retke su boli, problemi, patnje, radosti i trenuci mira koji nisu relacioni, makar posredno povezani sa drugima, naročito bliskim ljudima. Kako doživeti i prevladati nešto što je nastalo u odnosu – bez odnosa? Kako komunicirati sa AI kada znamo da je preko 80% komunikacije neverbalno? Oko možda neće primetiti, ali mozak hoće – mikro-pokrete, atmosferu, emocionalni ton, i stvoriti utisak na koji reagujemo.
Neuropsihološke nauke se ubrzano razvijaju, a mnogo toga znamo i zahvaljujući kvantnoj fizici. Čovek je biće uronjeno u različita polja. O terapeutsko-klijentskom polju znamo izvesne činjenice, ali kakvo je polje moguće u „odnosu“ AI i klijenta?
I dalje su jasno vidljive snažne potrebe čoveka za drugim čovekom. Istovremeno su očigledni rizici produbljivanja patologije odnosa kroz insistiranje na povezivanju sa mašinom, uz udaljavanje od sebe, drugih i prirode.
Psihoterapija nije isto što i savetodavni sadržaji koji nam mogu biti od pomoći. Ona zadire u dublje prostore psihe i zahteva odnos dve osobe. Bez obzira na razlike između psihoterapijskih pravaca, u jednom postoji saglasnost: najznačajniji isceljujući faktor u psihoterapiji jeste odnos terapeut–klijent, odnosno odnos čoveka sa čovekom.
Ukoliko želite da se na ovu temu dodatno konsultujete sa autorkom ovog teksta, Gordanom Grubiša, psihologom i geštalt psihoterapeutom, konsultaciju možete zakazati na DokTok platformi.
