Na sceni Biblioteke je prikazan životni put književnika koji je predstavaljao intelektualnu elitu srpskog romantizma i postavio temelje nove duhovnosti. Lazin pesnički zanos, izuzetnom interpretacijom, prikazao je dramski umetnik Vojin Ćetković. Kroz priču o nesvakidašnjem talentu pesnika, diplomate, doktora prava, političara, jednom rečju vrsnog erudite publiku je vodila bibliotekar Dušica Brković. Na početku programa Hor „Slovo ljubve“ uz muzičku pratnju je izveo kompoziciju „Ena to helidoni“, koja dolazi iz Helade u čijoj je umetnosti i tradiciji Kostić između ostalog crpeo inspiraciju.
Lazini prvi stihovi nagoveštavaju buduće velike pesme, koje će se većinom, pojaviti pre njegove tridesete godine. Pevao je zanosom romantizma, uz obilje snohvatica, vilovanki, motiva iz narodne i helenske književnosti. Počeci njegovog stvaralaštva odišu misticizmom i nacionalnim zanosom, dok zreo pesnički ton seže do začetaka srpske moderne. Glumac Vojin Ćetković je stihovima pesme „Među javom i med snom“ dočarao kako je mladi pesnik Kostić zakoračio u svet poezije i time najavio neprolazno pesničko delo.
Zbog britkog jezika, Kostić je često zapadao u materijalne neprilike, a pomoć je između ostalog dobijao od svog dobrog prijatelja, docnije i kuma na venčanju, Lazara Dunđerskog. Na njegovom imanju desio se sudbonosni susret sa 29 godina mlađom Lenkom Dunđerski, ćerkom i mezimicom veleposednika i velikog dobrotvora. Odlomke iz Lenkinog dnevnika o sudbonosnom susretu mlade devojke i zrelog pesnika, sanjarenjima i patnji, kao i Lazina pesnička zaveštanja pročitali su u audio-zapisima Marija Radulović i Slobodan Nikolić, a pesmom obojili učenici Srednje muzičke škole „Dr Vojislav Vučković“ Lenka Vujanić, Sofija Lazović i Vuk Sretenović u klasi prof. Dragane Vuković. Oni su izveli kompozicije „Noćas nisu sjale“ i „Da smo se ranije sreli“ uz klavirsku saradnju prof. Vladimira Ratkovića.
Laza Kostić je celog veka pevao jednu jedinu pesmu koja je objavljena 1910. godine. Venecijansku crkvu Santa Maria della Salute Laza prvi put pominje 30 godina ranije u pesmi „Dužde se ženi“, u kojoj žali za srpskim borovima koji su posečeni da bi nastala ova bogomolja. Nakon Lenkine smrti barokni mletački hram Gospe od spasa, obuzeo je Lazinu dušu i u potpunosti izvršio preobražaj te se od kritičkog stava rađa pokajnički ton.
Vasko Popa kaže da je Laza Kostić u ovoj pesmi od svemajke sveta izmolio oproštaj za gordost, iskupivši se ljubavlju koja nadživljuje smrt. „Svoje venčanje pretvorio je, uz pomoć obrednih reči ljubavi, u venčanje neba i zemlje, jave i sna, života i smrti. I prvi put, i zauvek, nije bio sam, otkrivši sebi i nama, onu najvišu, najsjajniju tačku gde svih vremena razlike ćute.“ Takvom poetskom tvorevinom bio je spreman da zakorači u drugi svet. Kostić je svojom labudovom pesmom završio ličnu ispovest kojom je završen dramski deo večeri.
Umetnik Vojin Ćetković je maestralnim kazivanjem stihova „Santa Maria della Salute“ potvrdio da je to jedna od najlepših ljubavnih pesama na srpskom jeziku.
Veče za pamćenje završeno je u uzvišenom duhovnom tonu 135. Psalma koji je izveo Hor „Slovo ljubve“.